fbpx

Od ljenivca do maratonca

Gocloud.group facebook logo
Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

Svakodnevni život na stolici u kućnoj kancelariji često nas može učiniti lijenima. Stoga je veoma važno kako trošimo vrijeme izvan posla. Jedan koji je sa nama podijelio svoja iskustva i kako se promijenio je Maid Klepo, naš Workforce menadžer.

„Ja sam bio pravi „couchpotato“. Osam sati dnevno u uredu, pivo, hrana i filmovi. Moja jedina aktivnost bila je šetanje mog psa.“ Međutim, ovaj životni stil, s druge strane, doveo je do zdravstvenih problema koji su kroz stres nagovijestili da moram nešto promijeniti. Trebala mi je antistres terapija.

Zašto je izbor pao na  trčanje? Dok sam još tada u 90-tima u Njemačkoj trenirao fudbal, najviše sam volio treninge trčanja. To mi je bilo zabavno i bio sam dobar u tome. To je bio prvi razlog. Drugi je bio mnogo mojih prijatelja koji svakodnevno trče. Fasciniralo me kako je to postalo njihov stil života. Počeo sam svakodnevno trčati u 2017. godini. To je bilo oko 2 km dnevno sa mojim psom, koje sam prelazio mjesecima. Izgubio sam kilograme i puno se bolje osjećao. Kasnije sam se popeo na 3 km dnevno, ali obzirom da je stigla zima, opet sam se ušuškao kod kuće. To je donijelo više kilograma i više nezadovoljstva. Bio sam odlučan u tome da to promijenim i počeo sam još jače trenirati.

Trčao sam između 7 i 16 km dnevno i tada sam prvi put razmišljao o polumaratonu. Nisam znao jesam li spreman, pa se nisam prijavio na Sarajevski i Metković polumaraton.  90% svojih treninga odradio sam sam. Volim tišinu – taj zen trenutak. Na početku je moj pas bio moj pratilac, ali vrlo često je demonstrativno sjedio i zato sam bio fokusiran na sebe.

Stigla je zima 2018. Nisam želio da napravim istu grešku kao 2017 i zato sam se prijavio u teretanu. Planirao sam polumaraton u Mostaru. Bilo je jako hladno, ali počeo sam trčati na otvorenom. Prijavio sam se za mostarski polumaraton, iako sam u tom periodu istrčao samo dva puta 14 km, 7 km i jedan puta 10 km.

Tri tjedna prije polumaratona povrijedio sam koljeno, a bol je trajao skoro dvije sedmice. Uspio sam pretrčati 14 km na treningu, ali zbog bolova nisam mogao dalje. Euforije više nije bilo. Bojao sam se da neću uspjeti. Htio sam da odustanem. Brinuo sam se i za vremensko ograničenje od 2:30h za polumaraton.

Nervoza je porasla. Noć prije polumaratona spavao sam samo 3 sata. Ustao sam u 6 sati ujutro, malo jeo, a zatim otišao u Mostar. Nervoza je rasla i kod ostalih trkača. Bilo je tačno 9h i trka je započela. Zaista je bilo neopisivo trčati s toliko ljudi. Jednostavno odličan osjećaj.

Bol je počela na 16-tom kilometru, ali ja sam bio odlučan da to završim – i tako je i bilo! Moja prva medalja. Ulaz u cilj bio je nevjerovatan i osjećaj koji svatko mora doživjeti! Svi učesnici su se nakon trke jako zabavili i podijelili smo svoja iskustva. Savjetujem svima da nikada ne slušaju druge koji vjeruju da nešto ne možete učiniti. Budi hrabar!

Najnoviji komentari

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *